INTERVIJU

P.. Povodom najnovijih političkih previranja i pregrupiranja za izbore, gosp.  Niko Šoljak, Predsjednik Hrvatskog Svjetskog Sabora u intervju za medije sasvim otvoreno govori o trenutnom stanju , ali i o određenim preprekama u realizaciji programa Hrvatskog  Svjetskog Sabora., te uključivanja Hrvata koji žive i rade izvan domovine u  gospodarski i politički život u Hrvatskoj..

Često tvrdite da su Hrvati najviše krivi za  stanje u kojem se nalaze. Recite nam,  nije li to preteška optužba spram vlastitog naroda?

O. Nažalost, to je tako. Ta krivnja, o kojoj govorim, nije direktna nego indirektna. Naime, dopustili smo da nas podjele na svim razinama i u svim segmentima.. Te podjele ne donose ništa dobro., a i sami znate koliko su nas one u povijesti stajale. Tako je i nastala ona poznata uzrečica Ta činjenica osim što je smiješna, ujedno je i tragična. Eto, ilustracije radi, u Hrvatskoj živi nešto malo manje od  5 milijuna Hrvata, a imamo 105 politički stranka. Tko me zna naše prilike rekao bi da se radi o demokraciji na visokoj razini, ali u praksi to nije tako. Imamo jednog vladara. Mi smo mali narod velikih mogućnosti, ali te mogućnosti i sposobnosti ne koristimo niti za sebe  niti za državu.  Ogromna energija Hrvata troši se na okrivljavanje drugih, a u okrivljivanju drugih tražimo alibi za vlastite greške. Nama su svi krivi (osim nas samih),  ali pitanje je dokle se može naprijed s takvim mentalnim sklopom u glavi.

P. Što mislite zašto je to tako ?

O. Na to pitanje nije lako dati odgovor. Naime, razlozi leže u više faktora, a to je povijesno naslijeđe, dugogodišnje ispiranja mozgova pa do podcjenjivanja najnovijeg dostignuća uključujući i sami Domovinskog rat. Tendencije su takve da Hrvati, najviše zahvaljujući sebi i svojim propustima postaju građani drugog reda u vlastitoj državi. Ne smijemo zaboraviti da su se tu, na ovim prostorima, lijepile etikete nacionalista i ustaša za sve koji su pričali, pjevali pa i disali Hrvatski. Kao jedan vid specijalnog rata zatiranjem svih nacionalnih vrijednosti stekao se je utisak da biti hrvatski nacionalista predstavlja nešto pogrješno, nešto čega se trebamo stiditi. To doista nije tako. Sa formiranjem naše nacionalne države bili smo uvjerenja da su ta vremena daleko iza nas, kao i nositelji takvih djelatnosti. Ali, oni su samo promijenili runo tako da danas oni doista izgledaju kao vukovi u janjećoj koži.. Tog straha koji nam se planski i sistematski nameće  moramo se  osloboditi, a to nije lako posebno kada su se svi naši ideali o Hrvatskoj kao  pravnoj, socijalnoj, demokratskoj,  nezavisnoj i suverenoj državi  srušili kao kula od papira. Dolazi do zamora materijala, i sve je manje onih koji bi svoj život danas založili na oltar Domovine.

P: Gdje tome leže uzroci i tko su ti koji koče prosperitet Hrvatske.?

 O. Ni na ovo se pitanje ne može odgovoriti u kratkim crtama. Ali, grubo rečeno,  uzroke treba tražiti  u povijesnom nasljeđu te posebice nametanju ideologija stranih vlastodržaca koji su prosuli tezu kako su Hrvati loši gospodari, ali dobre sluge. Žalosti činjenica što i veliki dio Hrvata misli slično. Tom razmišljanju i uvjerenju naveliko dopridonose broje  izdajice iz vlastitih redova koji za Judine škude prodaju dušu. Slobodno mogu reći kako su to izrodi , čija je jedina sposobnost kritizirati sve što je hrvatsko i napredno. Oni nemaju vlastitog stava, njihov stav se kreira u nekim paralelnim centrima moći (kakvi brojni postoje u Hrvatskoj) i sluša samo zapovjedi svojih kreatora. To su ljudi bez morala, bez znanja, bez ikakvih ljudskih vrijednosti ..

P. To je mali broj Hrvata :

O. Hvala bogu da je tako. Bilo bi tragično da je ta pojavnost zahvatila široku masu.. Međutim, njihovi gospodari ili da se izrazim filmskim žargonom režiseri političkih događanja vrlo uspješno ih instaliraju na pijadestal moći pretvarajući ih tih činom u lutke na koncima kojima se vješto i za tuđe interese upravlja. Oni su potrošna roba i kada ne budu više služili svrsi, odbacuje ih se ili bez imalo sažaljenja baca  u zvjerinjak povijesnih promašaja kojima naše društvo obiluje.

P. To su sretni ljudi. Imaju vlast, novac i društveni položaj.  Što im više treba..?

O To je zabluda u koju lako padaju. Lakomost je njihova glavna osobina i uvijek u izboru između nova s jedne strane i ideala i države s druge strane izabiraju novac. Misle da će im donijeti sreću, ali poznato je da se uz sreću dolazi do novca, ali kad on dođe - sreća odlazi. Uz to, kao psi na uzici, uvijek uredno mašu repom i na sami nagovještaj dolaska gospodara cvile i mašu repom. Ni sami nisu svjesni da se na društvenom položaju ne nalaze radi sebe i svojih sposobnosti, nego da rade posao za drugoga. Te sive eminencije, ti zlodusi hrvatskog društva, bez imalo će ih sažaljenja baciti u zvjerinjak i žrtvovati kada bi netko i pokušao preko njih doći do gospodara. U najgorem slučaju čeka ih robija. Ali, tako im i treba, jer njihova naivnost i gramzivost doista ne poznaje granice.

 P. Hrvati su poznati ratnici i u povijesti ih nikad nitko nije vojno pobijedio. Zašto nije i u miru tako?

O Mitovi su jedno, a život je drugo. Eto, vidite Srbe. Oni su bolestan narod koji i dan danas slavi bitke koje su izgubili. Sa Hrvatima je drugačije. Oni su, ukoliko se izuzme ovaj zadnji, Domovinski rat, uvijek ratovali jedni protiv drugih. U tome je tragedija Hrvatske borbe i borbenosti. Kad pogledate, recimo, partizanske formacije, jezgru u njima su činili upravo Hrvati. Srbi su, tek na samome kraju rata kokarde zamijenili petokrakama i pokazali da im borba . S druge strane hrvati su bili elitne postrojbe u NDH bilo da su u pitanju ustaške, bilo domobranske vojne formacije. Njih nitko nije mogao pobijediti, osim njih samih. A to se i dogodilo.

Mi smo dobili i Domovinski rat i izvojevali blistavu pobjedu nad vojnom silom koju su neki stratezi svrstavali kao treću konvencionalnu vojnu silu Europe. Pokazali smo da čelik, topovi i tenkovi ne mogu pobijediti srce. Imali smo motiv, razlog, borili smo se iz ljubavi i potrebe. Na žalost, blistava nepobjedivost u ratu narušena je potezima oficijelne vlasti u Hrvatskoj i međunarodne zajednice koji su sudskim procesima napravili presedan. Suditi herojima pobjedničke vojske u ratu koji je nametnut, koji se odvija na prostoru Hrvatske, bez presedana je u novijoj povijesti. Ali, ni to nas neće slomiti.

P. Pa mi smo to i htjeli?  Zar Sabor RH nije dao zeleno svjetlo sudu u Hagu?

O. Točno. To je naša zabluda, jer nismo mogli vjerovati da će se suditi braniteljima kao onima koji su skrivili agresiju na RH i u njoj sudjelovali. Ako je nakon II. svjetskog rata sud u Nunbergu sudio poraženima, mislili smo da će se to desiti i sa sudom u Hagu. Ali, to je očiti primjer da međunarodna zajednica ne može da nam oprosti što smo uništili njihovo čedo, njihovu tvorbu,  Versajsku Jugoslaviju.  Postoji kontinuitet krivih poteza i ovo se može smatrati, sasvim sigurno, jedan od većih.

P. Da se malo vratimo na prethodni rat. U njemu su i Ustaše ubijali ljude i palili sela. Po toj osnovi, zar oni nisu ratni zločinci?

O. Rat je jedno neprirodno stanje i u njemu isplivaju najtamnije strane čovjeka. Rat je, po svojoj genezi, zločin. U njemu nema pravih strana i svi pokazuju tendencije prema zločinu. Kad ste već dotakli sukobe u drugom svjetskom ratu može se generalno zaključiti da jedni proizvode druge i obrnuto. Jedni su zapalili kuće drugima i ubijali civile, drugi su se svetili i ubijali druge. Osveta rađa osvetu, a mržnja mržnju. Svi su radili iste stvari i sve je to posljedica neprirodnog stanja u kojem se čovjek s puškom u ruci zatekne. Bez obzira koji znak na glavi nosio i za što se borio. I znate što je najveća povijesna činjenica? U ratu je najgore izgubiti ga. Tada se vaši ideali obezvrjeđuju, kao isvi oni koji su se borili za tu ideju. Narod, koji je u suštini podijeljen, priklanja se pobjedniku što mu je nekakav instinkt vlastitog opstanka. Tako je i nastala ona narodna pitalica>: Odgovor je nikakva , samo zavisi tko je pobijedio. Pobjednici su narodni heroji,  poraženi su ratni zločinci. Tako je uvijek bilo, tako jeste i tako će uvijek biti. 

P. Pitanje je samo tko je prvi napravio zločin.?

O. Znate li Vi što je rat? Rat se ne bojama, šnicelima, rajčicama i krompirima. Rat se vodi oružjem i svaka rana krvari. U  njemu se svi služe onim što im na neki način garantira pobjedu odnosno uspjeh. katkad je to psihološki, ali u najvećem broju slučajeva upravo najgora sredstva. U ratu nema demokracije i ne možete se na bojišnici posvađati i reći. . Rat je igra u kojoj je jedino pravilo da nema pravila, a cilj je dobiti rat uz što manje žrtava na vlastitoj strani. Svi kalkuliraju sa prihvatljivim gubicima, kao da je i jedan jedini gubitak čovjeka prihvatljiv!!! A stradavaju mnogi.Ali, ono što mora pobijediti na kraju svakog rata jeste činjenica, istina. Upravo radi toga je Hrvatski Svjetski Sabor  2006 godine zatražio od Sabor i Vlade Republike Hrvatske da znanstveno utvrde povijesne istine i to o:

1.O Ustaški pokret i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

2. O partizanskom pokretu i Jugoslaviji

3. O domovinskom ratu i Državi Hrvatskoj.

Vjerujemo da će jednog dana Hrvatski Sabor to učiniti i time staviti točku na prošle ratove Hrvata.

P. Niste mi odgovorili jesu li Ustaše za Vas ratni zločinci.

O. Ne, nisu. Ali, sasvim sigurno, bilo je onih pripadnika  ali je sigurno b koji su činili zločin u ratu.

P. Dobro.. A jesu li barem partizani ratni zločinci?

O. Ne, ni oni. Premda, kao i prethodno ustvrdio bih da je sasvim sigurno bilo onih pripadnika partizanskog pokreta koji su činili zločine..

 

P. Čudno. Tvrdite da ni ustaše ni partizani nisu radili ratne zločine.

O.. Na to sam pitanje odgovorio. Ni jedni, ni drugi. Samo pojedinci i manje skupine. Nisam pobornik generalnog određivanja krivnje.

P. U javnosti se vrlo često spominju kao prilozi koji ne idu u korak s vašom tezom postojanje logora, posebice logora Jasenovac s jedne strane i žrtava Blaiburga i Križnog puta s druge strane. Što mislite o tome.

O:  Mislim da sam na to pitanje odgovorio. Stvari treba promatrati u kontekstu vremena kada su se događale. Doista, logor ne ide baš na čast ustašama, niti zločin koji se dogodio na Blaiburgu i posebice Križnom putu partizanima. Ali, to je zločin manje grupe, a ne cjelokupnog ustaškog ili partizanskog pokreta. Niti jedan pokret, pa makar se on zvao ustaški ili partizanski ne može na sebe preuzeti na odgovornost zločine u ratu koji su se dešavali u organizaciji i izvedbi pojedinaca odnosno manjih ili većih grupa sukobljenih strana u ratnom sukobu. 

 P. Četrdeset pet godina života u Jugoslaviji Hrvatska je razvila i živjelo se veoma dobro Sada se živi lošije?

O. Ovisi što znači dobar život. Kažem, postoje i dobre i loše stvari. Hrvatska je, doista, bila sastavnica bivše države, razvijenija od drugih (izuzev Slovenije) što ju je, umjesto u vodeći stavilo u podređeni položaj. Ogromno bogatstvo koje je stjecano vrijednim rukama hrvatskih radnika, a pri tome posebice mislim na turizam, odlazilo je za Beograd u potocima, a vraćalo se je u Hrvatsku na kapaljku. Međutim, relativno dobar život je posljedica i izostanka ratnih sukoba. Ne smijete zaboraviti da Hrvatska, poslije drugog svjetskog rata, nije bila u otvorenom ratnom sukobu punih 45 godina. Vrijeme mira je vrijeme građenja, kuća, gradova i obitelji. No, ako ćemo objektivno govoriti, stupanj razvoja Hrvatske zbog tog tekao je sporije. Da nije bilo toga i da se je pravednije i poštenije dijelio nacionalni kolač bogatstva, Hrvatska bi danas bila na razini Slovenije i Austrije.  P. Kako je to bilo moguće da se pobjednički narod u ratu pobjedi u miru.?

P: Te podjele iz drugog svjetskog rata postoje i danas u hrvatskom društvu. Kako ih pobijediti?

O: Na žalost, da. Kao da smo osuđeni da non stop gacamo u blatu vlastite prošlosti. Mi ni dan danas, a prošlo je 50 i više godina, nemamo jasan stav da li smo iz drugog svjetskog rata izašli kao pobjednici ili poraženi i tko je u stvari pobjednik. Prebrojavanje stoji kao uteg na nogama hrvatskog društva i koči mu napredak i ostvarenje potpunog jedinstva. Međutim, treba priznati, da poradi naših budućih generacija moramo osigurati da se o prošlosti, najviše radi sadašnjosti i budućnosti, piše objektivno i da jedanput stavimo točku na II. svjetski rat. Imamo mi i svježijih trauma...

P: Mislite na domovinski rat?

O: I na njega, da. Neoprostivo je, naime, da jedna pobjednička vojska, na ovakav način, birokratski i podlo, bude poražena u miru. Da joj se sruši ponos. U stvari, provodi se ista strategija. Treba sve hrvate koji su sudjelovali u ratu proglasiti ratnim zločincima. I to zamislite zločinci nad onima koji su napali Hrvatsku ili su kao njeni građani digli ruku na nju i njene zakonske institucije. Na isti se je način ponašala velikosrpska politika u bivšoj državi koja se sve Hrvate proglašavala ustašama. Kada svi budemo zločinci, onda će druga faza biti teza da je i sadašnja Hrvatska zločinačka tvorevina (nastala na zločinu, op. a.). Takvo što još pije vode u međunarodnoj zajednici. Srbi su u svim ratovima u ovom i prošlom stoljeću poražena vojska, ali su vještom diplomacijom uspjeli dobiti status nevine žrtve i to itekako materijalizirati. To je smiješno. Agresor je žrtva, a žrtva agresor. Pobrkane teze nisu samo stvar igre riječi nego i plana. Hrvati su po prirodi pošten miran narod koji nikome ne misli zlo te misle da su takvi i drugi. To je veliki hrvatski hendikep. Mogu slobodno reći da Hrvati nemaju nacionalni program niti za jednu godinu,  a kamoli za 10, 30 i 50 godiina  i više kao sto to imaju drugi narodi.. A vidimo naše agresore i vječne gubitnike - srbe! Oni, kao bolesan, ali povijesno svjestan narod drže se slijepo koje je staro oko 150 godina . Mi takvih programa nemamo. Posebno je žalosno da nemamo ni jasan i konzistentan program o tome kao osigurati i sačuvati neovisnost države i naroda, te na koji način osigurati mjesto u zajednici slobodnih naroda koje nam pripada..

P: Hrvatski narod je platio veliku cijenu da bi dobio svoju državu.

O: Hrvatski narod, na žalost, ništa nije dobio, a posebice ne - državu. Ova je država teško zarađena, krvlju i velikim razaranjima plaćena. Jednom narodu država se, ni sloboda, ne poklanja. Ona se mora zaslužiti. Ako to niste u stanju, onda i nemate pravo na nju.Mi smo dokazali da to znamo, hoćemo i možemo. I imamo je.

P. Kako se je u borbu za stvaranje Hrvatske države uključila Iseljena Hrvatska?

O. Govoreći o zaslugama mogu reći da je to najmanje bitno pitanje. Tko je doprinio više, tko manje - za nas kao Hrvatske, sa aspekta da imamo državu koju nismo imali tisuću godina i nije bitno pitanje. Doprinos hrvatskog iseljeništva u procesu stvaranja i priznavanja države ne može se mjeriti. Međutim, i ti ljudi su se borili za svoju državu. Ona je njihova isto toliuko kao i naša koji u njoj živimo. Samo što mi imamo toliko sreće da baštinimo sve njene ljepote, dok naši iseljenici nju nose u srcu. Brojne i brojne generacije Hrvata u iseljeništvu odc svog rođenja, do svoje smrti disalo je hrvatski. Nemjerljiv je doprinos i prvog hrvatskog predsjednika, dr. Franje Tuđmana, koji je u datim povijesnim okolnostima prepoznao trenutak i iskoristio ga za stvaranje Hrvatske. Međutim, i sami znate da to nije teklo tako lako. Sjetite se samo embarga na oružje, sjetite se da smo bili goloruki. I onda sjetite se akcije i , samo pet godina poslije, kada Hrvatska dokazuje toj istoj međunarodnoj zajednici da je postaja respektabilna vojna sila i čimbenik bez kojeg se više na ovim prostorima ne može ništa odlučivati. Tu je naše iseljeništvo odigralo svojim rekao bih, povijesnu ulogu. Dalo je ogromnu financijsku pomoć s pomoću koje Hrvatska čizma danas gazi svaku stopu Hrvatskog teritorija. Prvi put u povijesti Hrvata postignuto je jedinstvo Hrvatskog Naroda ,time smo sebi i svijetu dokazali da smo kao Narod nepobjedivi i čvrst Orah na kojem će polomiti zube svatko tko pokusa ugroziti ili dovesti u pitanje opstojnost Države Hrvatske.

P. Imamo svoju državu ali se te blagodati ne osjećaju?

O. U pravu ste.  Nakon zanosa pobjede, u trenucima okretanja sebi, na vlast su došle lisice i hijene. U svakome ratu oni isplivaju da na leševima najboljih hrvatskih sinova izgrađuju svoja gospodarska i druga carstva. S tim procesima, a tu posebice navodim proces privatizacije otpočeo je i proces odnarođivanja Hrvatske i Hrvata. Grabeći sebi i svojima oni doslovno gule kožu pri tome ne zazirući od možebitne situacije da Hrvatska zbog ogromnog  duga završi u stečaju. A ako on ne uspije - slijedila bi likvidacija. Takvu našu situaciju priželjkuju mnogi koji su, kad se država stvarala, upirali prstom i govorili što ti Hrvati hoće.. Pokupovati će sve prirodne ljepote i razbaštiniti buduće generacije svim vrijednim što smo od naših prethodnika dobili u nasljeđe..Mladi se hrane drogom i alkoholom, školovani koji nisu podlegli drogi i alkoholu moraju ići trbuhom za kruhom izvan  Hrvatske jer za njih nema posla u Hrvatskoj .Mito i korupcija caruju, grabi svatko tko što stigne Kada kažem da je danas najunosnije zanimanje u državi biti političar, a ne gospodarstvenik ili biznismen - sve sam rekao..

 P. Tu se ne bih složio s vama. Sve naše stranke imaju program i vode brigu kako Hrvatsku uvesti u Europu,  o standardu Hrvata te o našem iseljeništvu.

O: Ne morate se složiti s mnom, ali to su činjenice. Takve orijentacije se dokazuju djelima, a naši političari to ne čine. Mislim da nam hitno trebaju neke dodatne mjere koje bi jasno pokazale i dokazale da nam (a ne samo sebi) žele dobro. To su:

- Donijeli bi zakon po kojem, ako na biralište ne iziđe 50% plus 1.birac, izbori ne vrijede.

-  Donijeli bi  izborni zakon kojim Hrvati koji žive izvan Hrvatske imaju svoje izborne jedinice (po državama gdje žive i rade) a ne da cijeli svijet bude jedna izborna jedinica, čime se Hrvatima Australije, Amerike i drugih država  praktično oduzima pravo glasa.

-  Neprihvatljivo je da se, i kad su izbori u pitanju, hrvati dijele po političkim strankama registriranim u domovini umjesto da se pronađe modalitet koji će osigurati njihovu zastupljenost bez stranačke pripadnosti. Pri tome mislim na udruge, klubove i druge organizacije Hrvata u iseljeništvu koje bi trebale kandidirati kandidate za Sabor iz redova Iseljene Hrvatske.. .

-  Poticali bi i pomogli Hrvatima da se organiziraju u udruge i da se što jače povežu sa domovinom kao što su to, vrlo vješto i učinkovito, napravili  Židovi i Irci.  Objedinili bi hrvatski korpus kao što je to za vrijeme domovinskog rata napravio dr. Franjo Tuđman.

- U Diplomatsko-konzularna predstavništva slali bi se istinske hrvatski domoljubi ,koji bi  svojim radom doprinijeli zbližavanju Hrvata međusobno, a nakon toga i  i drugih naroda svijeta  Hvala Bogu,  danas imamo preko 70% moralnih diplomatskih predstavnika u svijetu Hrvata a trebali bi ih biti sto posto.

P. Zašto Hrvati izvan domovine nisu organizirani kao što su bili za vrijeme domovinskog rata?

O. Nisu oni krivi. Kohezijska snaga, nakon smrti predsjednika Tuđmana, prešla je na druge nositelje koji se nisu pokazali doraslim za takvo što. Čak, dapače, ne prepoznavši značajnu gospodarsku snagu iseljeništva držali su ih na distanci i pozivali da iskažu svoju ljubav i lojalnost kada se vodila bitka za zastupnike u Saboru. Nadam se da je to vrijeme bespovratna iza nas, jer nama ne treba iseljeništvo kao jezičak na vazi političkih snaga u zemlji, nego kao kohezirajući faktor koji će skrenuti pozornost svim nositeljima vlasti da prvenstveno moraju voditi računa o interesu države i nacije, a o svemu ostalome nakon toga. Hrvatska iznad svega. To je moj osobni stav, ali i stav iseljeništva. Neprihvatljivo je da se naše banke saniraju novcem poreznih obveznika te tako sanirane prodaju strancima koji su sada vlasnici preko 90 posto bankarskog potencijala zemlje. Makroanalitičari će reći da, uz dug države, najveći determinator zaduženja upravo leži u bankama. Krediti se dijele šakom i kapom, a pravna i financijska nesigurnost uvjetuju nemogućnost vraćanja, što dovodi do gubitaka kuća, stanova i egzistencije. Hrvatska danas plaća ceh činjenica da troši više nego što stvara, a Vlast ne provodi ama baš nikakve mjere da to spriječi. Uz inflaciju novca imali smo i inflaciju generala, a kako su dijeljena - imamo ih više nego što ih imaju Kinezi. Dobar dio naših generala domovinski rat je gledao kao i hrvatske domaćice - na televiziji. Hrvatska, po zadnjem popisu ima pola milijuna osoba sa priznatim statusom branitelja. Prema takvom broju i bivša JNA nije imala nikakve šanse. Samo što se dobar dio tih i takvih branitelja nije vidio nigdje, osim u nekakvim evidencijama i uredima. Ima branitelja koji nikada pušku nisu nosili a kamoli se borili za Hrvatsku. Istinske branitelje su razbili na nekoliko stotina udruga Ustavnim zakonom o suradnji sa Haškim sudom dali smo jurisdikciju nad braniteljima jednoj antihrvatskoj instituciji (Haški sud) koji je, kao produžetak velikosrpske politike, najbolje od najboljeg, naše generale, doveo pred fantomske sudnice da im sudi radi obrane vlastite zemlje. Umjesto da to bude najveća čast, po njihovim kriterijima, to je najveća sramota.

 P. Puno toga ste nabrojili. Možete li nekoga imenom i prezimenom imenovati kako vi kažete gospodare divota u Hrvatskoj.

O. Vi kao novinar mene pitate. Vi to znate bolje od mene, Vi ste  bolje informirani.  Zašto Vi te ljude ne imenujete...

P. Da znam ja bi ih imenovano. Vi kažete  da znate.! Zašto ih vi ne imenujete ?

O. Mnogi znaju a prave  se da ne znaju. Najlakše je glumiti da ne znaš gdje je problem, iako se on jasno prepoznaje.

P: Upoznali ste mnogo Hrvata izvan domovine. Kako oni gledaju na trenutno stanje u Hrvatskoj?

O: Hrvatske organizacije u svijetu zatečeni su stanjem i događanjima i to dvojako. Do sada dobro organizirana i jaka jezgra koja se dugi niz godina borila za hrvatsku neovisnog i samostalnost sada je u dvojbi oko svoga daljnjeg rada, i postojanja. Naime, netko im je uspješno tezu da sa uspostavom Hrvatske prestaje svaka daljnja potreba borbe za državu.  Mislim da su tu tezu prvenstveno lansirali oni kojima su takve organizacije prijetnja za utjecaj u iseljeništvu i koje imaju programe razbijanja i instrumentaliziranja iseljeništva u vlastite svrhe.

Ne smije se zaboraviti da sa hrvatske države prestaje svaka daljnja briga i odgovornost za nju. Baš naprotiv, moramo se svim silama boriti da ona opstane, i ojača. Ona vam je, da slikovito kažem, kao malo dijete koje je tek došlo na svijet. Ne raspoznaje prijatelje i neprijatelje i osjetljivo je na sve potrese i ugroze. Briga za to dijete nije samo roditi ga, nego ga i odgojiti i staviti na pravi put. Bog mi je svjedok da ono što smo stekli, ukoliko ne bude dovoljno čvrstine i jedinstva može nestati. I što će nam onda ostati? Žal za izgubljenim. Zato, pružimo ruke jedni drugima i poduzmimo sve da takve tendencije spriječimo. 

Znam da je veliki dio naših iseljenika, kako ih ja zovem i oštećen te da ima neugodna (da ne kažem loša) iskustva sa birokracijom koja trenutno vlada u državi. Ali moramo shvatiti da to ne smije biti prepreka da dignemo ruke od snova i cilja svog življenja.

Neugodna iskustva su velika, i raznolika. brojni naši iseljenici osjećaju se prevarenim (i ne da se osjećaju, nego to doista i jesu).. To razočaranje ne dijele samo oni. Vjerujte, ništa ljepše se ne osjećaju ni brojni Hrvati u domovini. Ogromna je imovina i društveno bogatstvo opljačkano i na nemoralan način postalo vlasništvo lisica i hijena koje su kao talog isplivale na površinu nakon Domovinskog rata. Proces povratka nezakonito stečene imovine ne provodi se ni brzo, ni efikasno i što je najžalosnije - kako prema kome. No, tu dolazimo na teren mita i korupcije koji su našli svoje pravo utočište upravo u Hrvatskoj i u tim strukturama.

 P. Oduzeta imovina se vraća bivšim vlasnicima od kuda Vama tvrdnja da se ne vraća ?

O Da, ali kao što sam rekao -  na kapaljku . I kako prema kome. Redoslijed poteza koji su se vukli pokazao je direktni umišljaj da se oštete mnogi, a obogate pojedinci. Privatizaciji imovine nije, što bi bilo normalno, prethodio povrat imovine koja je nezakonito oduzeta za vrijeme komunističkog režima tako da su jednim potezom nanesene dvije nepravde. Sam proces privatizacije nije se odvijao transparentno i u nacionalnom interesu, a tome zorno svjedoči činjenica da se na prste jedne ruke mogu nabrojati poduzeća koja su kupljena za , a ne papirima i posebice da je hrvatsko iseljeništvo, nakon što je podnijelo teret financiranja rata, na bezobziran način gurnuto iz tih procesa. Očito, nekima je draži srpski i drugi kapital nego naš, hrvatski. 

P. Ako je to tako, kao što tvrdite,  gdje je izlaz?

O: Mi smo, zbog povijesnih okolnosti, uvijek vrlo rado (i podanički) svoje probleme prepuštali drugima da ih rješavaju. I oni su to radili kako su radili tisuću godina. Sada su se okolnosti promijenile, ali u kući nikad nije bilo toliko žohara i miševa kao što ih ima sada. I razvlače ovo malo društvenog bogatstva pretvarajući sirotinju u bijedu, a bijedu u pučke kuhinje i socijalu. Mislim da je osnovna stvar da se moramo postaviti kao gospodari kuće i nabaviti mačke koje će te miševe potamaniti i istjerati iz kuće. To neće biti lako. A onda, svi zajedno, još jednom, podmetnuti leđa, svoje znanje, umne sposobnosti i kapital i spasiti što se spasiti da.. Danas još nije prekasno. Teško - da, ali prekasno - ne. Ali, sutra. Nisam više siguran. Ukratko, izlaz iz sadašnje situacije mogu naći samo Hrvati izvan Hrvatske sa Hrvatima u domovini. Nitko nam ga drugi neće tražiti, niti dati.

P: U Hrvatskoj vlada mišljenje da Iseljeništvo i nije zainteresirano za procese u Hrvatskoj, da se nerado vraćaju i sl. Što vi mislite?

O: Na to sam pitanje već prethodno odgovorio.. Ali, da ponovim. Hrvatsko iseljeništvo je sebe založilo u ovu državu i prema njoj i ne može ništa drugo osjećati osim bezgranične ljubavi. Hrvatski iseljenici vrlo bi se rado vratili u svoju domovinu, ali prethodno moraju biti postavljeni zdravi temelji. Ljubav lako pređe u razočaranje kada na iseljeništvo gledate kao na kokoši koje treba operušati i nogom izbaciti ogoljene iz kokošinjca. I to sam više puta rekao - kapital nema ljubavi prema domovini, njegova je jedina ljubav interes i profit. To je zapadna politika i to je tako. Međutim, srce je nešto drugo. Ljubav prema domovini, naciji, jeziku i kulturi najveća je svetinja i ukoliko želimo izgraditi Hrvatsku moramo prvo porušiti stare temelje i sagraditi je na novim. U protivnom, i najmanji potres može biti koban. Ne mislite li i vi tako?

P: Pa, da.. Velika je cijena plaćena, tu nema sumnje.

O: Rekao sam prethodno, ovaj svijet ništa ne poklanja, ako ne pokažeš snagu i čvrstinu da to ostvariš. To smo pokazali u želji da stvorimo vlastitu državu. Međutim, moramo se zapitati da li smo svjesni na koji način smo je stekli pa se ovako olako kockamo sa njenom budućnošću. Neoprostivo je da je do danas preko 2200 hrvatskih branitelja, razočarani odnosom države prema njima, samo sebi oduzelo život. To je strašno. Ono što nikada ne smijemo zaboraviti, ono što mora biti usađeno u povijesno pamćenje ovog naroda i svih generacija koje budu dolazile jeste da smo pravo na domovinu i samosvojnost izborili strašnim žrtvama. I prema svima njima se moramo odnositi sa dužnim poštovanjem.

P. Kod našeg razgovora rekli ste da nijedna dosadašnja Vlada RH ne prihvaća program jedinstva domovinske i iseljene Hrvatske. Vjerujete li da ćemo na  idućim izborima dobiti vladu koja će to prihvatiti?

O. Nada uvijek postoji, i umire zadnja.  Sve dosadašnja Vlade hrvate u iseljeništvu doživljavali su (i proglašavale) sferom svoga političkog interesa, ali još nisu prevladale tendencije da se objedini domovinska i iseljena Hrvatska na temeljima koje će jamčiti svenacionalno jedinstvo i prosperitet naroda i države.  Hrvatski narod je stari, povijesni narod, ali i malobrojan. Procesom globalizacije u svijetu biti će doveden u pitanje i sami opstanak ukoliko i dalje budemo radili na podjelama i ne budemo disali kao jedno.

Što se tiče Vlada, one dolaze, i prolaze. Duboko se nadam da ćemo konačno dobiti Vladu koja će ovo pitanje razumjeti i raditi na njemu što će biti znak i naše političke zrelosti i povijesne odgovornosti.

P. Očekujete li  od  nove Vlade koja će biti izabrana na slijedećim izborima promjene u tom pravcu?

O. Da,  očekujemo,  jer se direktno uključujemo u izbore . Kod  dosadašnji izbora Hrvatski Svjetski Sabor nije pozvao Hrvate u Hrvatskoj ni u svijetu sa preporukom kome da daju svoj glas.

Ove godine  pozvat ćemo Hrvatske da glasuju za konkretnu stranku. Sve ćete znati argumentirano, i na vrijeme.

P. Ne postajete li tako Hrvatski Svjetski Sabor politička stranka?

O. Ne. Rekao sam da se Iseljena Hrvatska mora prestati djeliti i prekrajati političkim škarama interesnih lobija u domovini. Ono što tražimo jeste minimum š- Hrvatska vlada mora raditi u hrvatskom interesu. Upravo da ne bi netko shvatio kako želimo političke poene,   Hrvatski Svjetski Sabor nikad neće postati politička stranka ali će, otvoreno i argumentirano govoriti o problemima u društvu, ukazivati na iste i nuditi rješenja za njihovo otklanjanje. Imamo moralno i ljudsko pravo da u tome svijetlu sugeriramo ne samo našim članovima, nego i cjelokupnoj Iseljenoj Hrvatskoj, što je u ovome trenutku presudno i koga izabrati da bismo konačno dobili Vladu koja će priznati i prihvatiti iseljeništvo. I to ne deklaratorno, nego na način kako je to napravio Izrael i Irska. 

 Za sve one koji  rade protiv interesa narod i države biti ćemo najglasnija opozicija. Isto tako za istinske Hrvatske Domoljube jesmo i biti ćemo podrška  i oni na našu pomoć  uvijek mogu računati..

P. Zašto Vi stalno naglašavate Hrvati i samo Hrvati kao da u Hrvatskoj osim Hrvata druge nacije i ne postoje. Jeste li vi nacionalista.?

O. Ukoliko se zalaganje i borbu za vlastitu državu i naciju smatra nacionalizmom - onda bi mi bilo istinsko poniženje da me takvim ne smatraju. Ali, nisam isključiv prema drugim nacijama koje žive u Hrvatskoj. Moj odnos spram njih i uvažavanje proporcionalan je tome koliko pripadnici te nacije uvažavaju državu gdje žive i gdje zarađuju za kruh. Evo, uzmite na primjer SAD gdje žive brojne nacije i nacionalnosti. Ta multikulturalnost i multietičnost ni na koji način ne utječe na to da se svi oni osjećaju Amerikancima. Premda, svjedok sam, oni vrlo rado ističu i svoje nacionalno podrijetlo pa kažu za sebe da su - američki Hrvati. Slično je i sa australskim Hrvatima, posebice drugom i trećom generacijom koja se rođenjem i životom asimilirala u zajednicu. Volio bih da mogu doživjeti da jedan Srbin ili jedan Madžar, govoreći o svojoj domovini kažu s ponosom da su oni hrvatski Srbi ili hrvatski Madžari. Poglavito što ovi prvi, žive stotinama godina u Hrvatskoj, a i dalje im je draža nacionalna država Srbija od Hrvatske od koje i u kojoj žive.

P: I na kraju što biste poručili Hrvatima u iseljeništvu..

O: Rekao bih im, slušajte svoje srce, ali odluke donosite glavom. Hrvatska vas treba više nego ikada. Jedinstvo Domovinske i Iseljene Hrvatske nema alternative i za njega se svi moramo boriti. Rekao bih ono što je rekao veliki hrvatski političar Stjepan Radić: .. još bi dodao

Hrvatska, 31, . kolovoza, 2007. godine.

BB. slobodno za medije bez ikakve nadoknade autoru.